Eric Legnini: Super je svirati pred novom publikom

Eric Legnini, jedan od najtalentovanijih pijanista na međunarodnoj džez sceni, ovog oktobra gostovao je u Crnoj Gori. Na poziv Udruženja  Jazz Art i Francuskog Instituta, Legnini je sa svojim bendom koji čine bubnjar Franck Agulhon i kontrabasista Thomas Bramerie nastupio u Podgorici, Cetinju i Kotoru. Nakon završnog koncerta, sa g. Legninijem  pričali smo o muzici, ljudima, zemljama, priznanjima.

Potičete iz porodice koja se bavila klasičnom muzikom. Kada ste shvatili da želite da svirate i stvarate džez?

Odrastao sam u specifičnoj sredini, okružen muzikom: slušao sam Baha, opere koje je pjevala moja majka, Pučinija, a u isto vrijeme navukao sam se na muziku sa radija jer je moj otac volio da sluša rok i fank – Rolling Stones na primjer, ili Jamesa Browna. Konstantno sam bio pod uticajem obje strane:  klasične, koja je na neki način predstavljala moje „bijelo“ nasljeđe, i gospel muzike koja me je oduševila još dok sam bio dječak.  I moja majka je voljela da pjeva te gospel melodije. I tako, dok sam tragao za svojim muzičkim pravcem, gospel i bluz uputili su me ka džezu. Počeo sam da učim da sviram klavir u tom stilu, da razmišljam o melodijama koje ću kasnije napisati. Mislim da me je džez privlačio jer je tako širok, sveobuhvatan, sa mnoštvom varijacija.

Imao sam 6 godina kada sam počeo da sviram klasičnu muziku, a džez sam otkrio kada mi je bilo 12. Tada je moje obrazovanje bilo mješavima raznolikih uticaja: sjećam se da sam imao ploču Crescent Johna Coltranea, slušao sam Micka Jaggera i svirao klasike -  različiti stilovi, sasvim različite vibracije, različita raspolozenja. Tako sam odrastao. I zato mislim da sebe pronalazim u džezu: mi improvizujemo, eksperimentišemo. Neke stvari koje smo svirali ovdje na koncertima imale su prizvuk roka, i vrlo su melodične. Mislim da je to uticaj koji su na mene ostavili Pučini i klasična muzika. Melodija je meni mnogo važna.  Harmonije možete da osjetite i uhvatite kroz melodije.

Proveli ste neko vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama, predavali ste u Belgiji, svirali u Francuskoj… Kako se sve to dogodilo ?

Kada sam imao 18 godina otišao sam u Njujork i tamo ostao dvije godine. Mnogo sam učio i radio za to vrijeme: svirao sam klavir po 12 sati dnevno, bio sam nevjerovatno zainteresovan za sve što sam tu mogao da saznam.  Onda sam se vratio u Belgiju i postao najmlađi profesor na Kraljevskom muzičkom konzervatorijumu u Briselu – imao sam 20 godina i vodio katedru za džez klavir. Neko vrijeme sam ostao u Belgiji – tih godina svirao sam sa jednim od najvećih džez muzičara današnjice, virtuozom na usnoj harmonici Tootsom Thielemansom. Bio sam vrlo mlad kada sam upoznao nekoliko mladića iz Italije – danas poznatih muzičara – među kojima su bili Flavio Boltro i Stefano di Battista. Sa njima sam otišao u Pariz, i tako je počela ta velika francuska avantura. Imali smo džez kvintet koji je ubrzo postao vrlo poznat – čak smo potpisali ugovor sa Blue Note Records, čuvenom džez izdavačkom kućom. U tom periodu  počeo sam  da često nastupam i sviram u Francuskoj.

Sarađivali ste sa poznatim francuskim muzičarima tada.

Imao sam sjajnu priliku da radim sa poznatim francuskim pop pjevačima, pripadnicima stare škole. Među njima su Serge Reggiani, Henri Salvador…  Rezultat poslednje takve saradnje bio je album sa Claudeom Nougarom koji je takodje značajna ličnost francuskog klasičnog popa. Uvijek sam imao potrebu da radim sa  vokalnim izvođačima, da ne izgubim dodir sa umjetnošću pjevanja. Možda sam to naslijedio.

Na našem poslednjem  albumu, “The Vox”, napokon sam odlučio da iskoristim vokal i u svojoj muzici. Napisao sam pop kompozicije i imao čast da sarađujem sa Krystle Warren, sjajnom američkom pjevačicom koja sada živi u Parizu i Londonu.  Snimali smo i svirali zajedno, kombinujući džez i pop. Izveli smo pjesmu „Black President“ koju sam napisao u čast Fela Kutija i u kojoj se osjeća jak uticaj afrobita. To je ono što ja radim, u čemu uživam: miješam stvari koje volim, imporovizujem – a sve to i dalje je džez.

Da li sada komponujete samo za Trio?

Ranije sam svirao u više bendova ali sada sam posvećen samo ovom, svom. Fokusiram se na komponovanje i aranžiranje, a imamo i prilično dobru produkciju: izdamo jedan album godišnje, ili svake druge godine. Sve to zahtijeva puno rada, a uz to dosta i putujemo, često smo na turnejama. Komponovao sam i za nekoliko hip hop umjetnika – neke od tih kompozicija postale su hitovi u Francuskoj, ali sada sam se povukao sa te scene jer želim da se sasvim posvetim džez muzici i svom bendu. Možda ono što ja radim nije u stilu klasičnog džez izvođača, ali pokušavam da stvaram nešto što povezuje različite pravce i kulture – elektro, fank, hip hop, soul. Ne volim kada su stvari sasvim čiste, previše jasne, kad možete reći: OK, ovo je džez i nema dalje. Mnogo je toga što utiče na mene i pokušavam da te uticaje u svom radu iskoristim najbolje što mogu.

Nedavno ste dobili nagradu Victoire du Jazz(Pobjeda džeza) za album The Vox…

Nominaciju za Victoire du Jazz dobili smo za sve albume koje smo stvorili zajedno, kao Trio. Ovo je prvi put da smo dobili tu nagradu, kojom nagrađuju najbolji džez album. Mislim da niko ne bi trebalo da stvara muziku da bi nešto dokazao, i na nagrade gledam kao na priznanja drugih ljudi, stručnjaka koji na taj način saopštavaju da si stvrio nešto dobro, da imaš šta da kažeš. Naravno, drago mi je da smo je dobili – ova nagrada jeste značajna, i najveća koju muzičar može dobiti u Francuskoj.

Osim vokalinih izvođača, Vaši saradnici bili su i mnogi drugi poznati umjetnici

Imali smo priliku da snimamo sa Vinceom Mendoza, koji je aranžirao muziku za Bjork i još neke velike pjevače, radio sam  i sa Wyntonom Marsalisom i Michaelom Breckerom  – velikim američkim muzičarima, snimili smo ploču i sa Miltonom Nascimentom, koji je jedan od najvećih brazilskih pjevača iz ‘70ih godina prošlog vijeka, tako da smo zaista imali sreću da sarađujemo sa nekima od najboljih i najzanimljivijih muzičara i umjetnika u svijetu.

Je li Vas iznenadila pozivnica za gostovanje u Crnoj Gori?

Iznenadila – ne. Bio sam srećan što ste me pozvali, nikad ranije nijesam bio ovdje. Par puta smo svirali u Sarajevu i Beogradu. Zaista je zadovoljstvo biti negdje prvi put i svirati za novu publiku. Možda će neko početi da prati naš rad, da sluša neku novu muziku… Tako to ide.

Nastupali ste širom svijeta. Kojih gostovanja se najradije sjećate?

Često smo imali priliku da sviramo u Africi, nastupali smo u mnogim afričkim zemljama. Mnogo su mi se dopali ljudi tamo – muzika je sveprisutna, muzika je prirodno stanje…  I Japan mi se mnogo dopada. Tamo idemo svake godine. Ljudi u Japanu izuzetno poštuju evropsku kulturu i muziku, klavir naročito.

Prvi koncert u Crnoj Gori, onaj koji smo imali u Podgorici, mnogo me je podsjetio na naše gostovanje u Južnoj Koreji zato što je u oba slučaja publika bila vrlo mlada, ljudi od dvadeset, trideset godina su došli da nas čuju. Za nas je to nešto sasvim drugačije, jer smo navikli da sviramo u velikim koncertnim salama i pozorištima u Francuskoj gdje uglavnom dolaze stariji ljudi. Ovo je sjajno, energija je sjajna. Inače, Crna Gora me mnogo podsjeća na Italiju.

George Russel je jednom rekao da džez muzika ima potencijal da postane nova klasična muzika. Šta Vi mislite o tome?

Između početaka džez muzike i onoga što je ta muzika danas desilo se toliko promjena, bilo je toliko različitih uticaja. Evolucija džeza je još u toku, i mi učetvujemo u tom procesu. Tragamo za nečim novim. Možda će jednom, u budućnosti, džez zaista biti klasična muzika. Ne znam. Ono što je meni važno jeste da se muzika mijenja, da se u njoj dešavaju nove, dobre stvari. Neka tako i ostane.

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>